Baruh – Benedikt d’ Espinoza

                                                                           (1632. – 1677.)


Baruh d’ Espinoza je rođen u Amsterdamu, u jevrejskoj porodici koja je u Holandiji našla utočište pred vjerskim progonima u Portugaliji. Od najranijih dana počinje da izučava Bibliju, Talmud i srednjevjekovnu filozofiju, pa ga otac šalje u školu za rabine, đe postaje jedan od najboljih i najpronicljivijih učenika. Između 1652. i 1656. godine studira kartezijansku filozofiju u školi Fransis van Emdem. Upoznao se s Dekartovom filozofijom, koja je na njega ostavila dubok i trajan uticaj, podstičući ga istodobno na temeljno obrazovanje iz prirodnih nauka i matematike. Proživio je život u Holandiji; iako je ona bila zemlja visoke tolerancije i slobode, Spinoza nije mogao izbjeći stalne progone od strane jevrejskih, katoličkih, ali i protestantskih krugova. Živio je u stalnoj materijalnoj bijedi, pa se jedno vrijeme bavio i glačanjem optičkih stakala (kažu da je u tom zanatu bio evropski priznat majstor, u čemu mu je svakako od velike pomoći bilo dobro poznavanje Dekartovih izučavanja zakona prelamanja svjetlosti). Tokom studija filozofije je razvio heterodoksne koncepcije o prirodi božanskog, napuštajući tradicionalna gledišta judaizma. Jevrejske starešine ga prvo mole, a potom mu naređuju da se tih stavova javno odrekne. Mladi Spinoza to odbija, te ga vijeće staraca proklinje najtežom anatemom i ozopštava iz jevrejske zajednice 1656. godine.

Te 1656. godine 24-godišnji Baruh Spinoza je okrivljen zbog jeresi i pozvan pred starješine sinagoge. Ponuđena mu je godišnja renta od hiljadu forinata ako je spreman da bar pred spoljnjim svijetom sačuva odanost prema svojoj sinagozi i svojoj vjeri. Spinoza je tu ponudu odbio i 27. juna 1656. godine izbačen je iz vjerske zajednice sa svim mračnim formalnostima jevrejskog rituala.

Van Vloten saopštava formulu ekskomunikacije:

(Dok je trajalo čitanje prokletstva, od vremena do vremena razlegao bi se žalosni i dugi ton velikoga roga; buktinje, koje su na početku ceremonije gorjele punom svjetlošću, za vrijeme toga redom su se gasile, dok nije došao red i na posljednju - simbol prestajanja duhovnog života izbačenog - i opština ogrezla sasvim u tamu).

“Članovi opštinskoga starješinstva saopštavaju ovim da su oni, već ranije obaviješteni o lošim shvatanjima i djelima Baruha d’ Espinoze, nastojavali različnim sredstvima a i obećanjima da ovog odvrate od njegovih rđavih puteva. Ali, kako oni nijesu ništa mogli da učine da ga pokrenu na bolje puteve, a uz to su još svakodnevno dobijali sve novija svjedočanstva o strašnim jeresima kojima se on predavao i javno ih ispovijedao, i o bestidnosti kojom su te jeresi objavljivane i raširivane, i kako su mnogi vjerni svjedoci donijeli za to dokaze u prisustvu Spinoze i sasvim ga razobličili – to su oni sve ispitali pred gospodom rabinima i sa njihovim odobrenjem riješili da se rečeni Spinoza iz naroda izrailjskog izbaci i na njega da se baci ova anatema:

Po presudi anđela i po rješenju svetaca, mi progonimo, odbacujemo, kunemo i proklinjemo Baruha d’ Espinozu s odobrenjem Boga i ove svete opštine, pred licem svetih knjiga i šeststotrinaest propisa koji su u njima sadržani:

Progonimo ga progonstvom kojim je prognan Jozua Jeriho, i proklinjemo ga prokletstvom kojim je Elisa proklela svoju đecu, i svima prokletstvima koja su napisana u Knjizi zakona.

Neka je proklet danju, i neka je proklet noću!

Neka je proklet kad liježe, i neka je proklet kad ustaje!

Neka je proklet kad odlazi, i neka je proklet kad dolazi!

Neka mu Gospod nikada ne oprosti!

Neka osveta i gnjev Gospoda plamte protiv ovoga čovjeka koji je na se navukao sva prokletstva koja su napisana u Knjizi zakona, i neka unište ime njegovo!

Zato se svi čuvajte da niko sa njim ne progovori ni usmeno ni pismeno, da mu niko svoju milost ne iskazuje, da niko sa njim ne boravi pod istim krovom, da mu se niko ne približuje manje od četiri lakta, i da niko ne čita spis koji je on diktovao, ili ga svojom rukom napisao".

Spinoza je isključenje iz jevrejske zajednice primio sa mirnom pribranošću, govoreći: “Ovo ne primorava mene ni na što što ja inače ne bih radio”. Ali, time je samo htio sebe da osokoli. U stvarnosti, mladi filozof je bio sasvim i svirepo napušten. Ništa nije strašnije za jednog Jevreja od odvojenosti od sveg njegovog naroda. Spinoza je veliku bol doživio zbog izgubljene ljubavi (jedina žena kojoj je tokom svog života filozof poklonio ljubav ga je ostavila kada se pojavio imućniji prosilac), patio je zbog gubitka stare vjere i izbacivanja iz kruga porodice i naroda, ali nije pristupio ni jednoj drugoj religiji, ni jednoj drugoj opštini, nego je svoj život provodio sam. Napuštio ga je otac, koji je velike nade polagao u uspjeh svog sina u jevrejskoj učenosti, sestra je pokušala da mu na prevaru otme neko malo nasledstvo, ostavili su ga svi prijatelji. Zato nije čudo što kod Spinoze ima tako malo humora.

II

Proganjan i ponižavan kao »princ bezbožnik», »otpadnik« i »inkarnacija satane« čija djela »zaslužuju da budu bačena u tamu pakla«, Spinoza odbija da napušti svoj teorijski stav. On odbija poziv za profesora na filozofskoj katedri u Hajdelbergu 1673. godine, da bi se izdržavao napornim radom brušenja optičkih stakala i osigurao tako sebi intelektualnu i moralnu nezavisnost.

Kratko vrijeme poslije ekskomunikacije, neki fanatični Jevrejin je potegao nož i napao Spinozu. Spasivši se od tog napada, mladi filozof je napuštio grad i u potkrovlju u ulici Auterdek, izvan Amsterdama, uzeo sobičak i tu se skrasio. Tom prilikom je, vjerovatno, promijenio svoje ime Baruh u Benedikt. Njegovi stanodavci su bili hrišćani menonitske sekte i imali su razumijevanja za jednog jeretičara. Sviđalo im se njegovo dobrodušno tužno lice (ko je mnogo patio postaje veoma ogorčen ili veoma dobar) i radovali bi se kada bi on ponekad silazio uveče k njima i svoj razgovor prilagođavao njihovoj jednostavnosti. Sredstva za svoje izdržavanje zarađivao je najprije kao učitelj u jednoj školi, a kasnije rezanjem optičkih stakala. Optičarski posao je izučio još u jevrejskoj školi, jer je to bilo u saglasnosti sa jevrejskim pravilima da svaki naučnik treba da izuči neki zanat. Njegovo poznavanje optike ga je navelo na značajan doprinos nauci XVII vijeka.

Pet godina kasnije (1660.) preselio se njegov stanodavac u Rajnsberh, kod Lajdena, i Spinoza je pošao za njim. Kuća postoji još i danas, a ulica nosi ime filozofovo. To su bile godine jednostavnog života i dubokog razmišljanja. Često je ostajao u svojoj sobi po nekoliko dana neprekidno, nikoga ne primajući.

Na svoj skroman način, takvim stilom života bio je više nego zadovoljan. Jednom prijatelju se povjerio: „...ja sam srećan i provodim svoje dane ne u žalosti i u uzdisanju, nego u spokojstvu, vedrini i sreći“.

Spinozinim portretima koji su sačuvani do danas moglo bi se dodati nekoliko Kolerusovih riječi: “On je bio srednje veličine. Imao je lijepe crte na svom licu, koža mu je bila nešto tamna, kosa crna i kovrdžasta, trepavice duge i crne, te se po njegovom liku lako moglo poznati da vodi porijeklo od portugalskih Jevreja. Što se tiče njegova odijela, on ga je veoma zanemarivao i ono nije bilo bolje negoli odijelo najbjednijeg građanina. Jedan od najuglednijih državnih vijećnika išao je da ga pohodi i našao ga je u veoma neurednom jutarnjem kaputu; vijećnik mu je prigovorio i ponudio mu drugi kaput. Spinoza je odgovorio da čovjek ne postaje bolji time što nosi fin kaput i dodao da je nerazumno da se stvar male i nikakve vrijednosti pokriva skupocjenim pokrivačem”.

Ali, treba reći i to da Spinoza nije propovijedao takav način oblačenja, jednostavno je bio takav – skroman, tih, jednostavan. On piše: “Nije to neuredna i aljkava nošnja što nas čini mudracima, jer glumljena ravnodušnost prema svojoj ličnoj pojavi prije pokazuje siromašan duh u kojem prava mudrost ne bi mogla da nađe nikakva boravišta, i nauka bi se namjerila na nered i pometenost”.

Za vrijeme petogodišnjeg boravka u Rajnsberhu Spinoza je napisao kratak fragment “O poboljšanju razuma” i svoje najpoznatije djelo “Etiku izloženu geometrijskom metodom”. Etika je izdata tek poslije Spinozine smrti. Kad je još za života pokušao da u Amsterdamu štampa svoju Etiku, shvatio je da to neće moći da uradi bez opasnosti i odustao je od toga. On piše svom prijatelju Oldenbergu: „Raširio se glas da se u štampi nalazi jedna moja knjiga o bogu u kojoj se trudim dokazati da bog ne postoji. Većina je povjerovala glasu, i teolozi – koji su vjerovatno taj glas raširili – uhvatili su priliku da me optuže kod princa i magistrata... Kad su me pouzdani prijatelji obavijestili o stanju stvari i uvjerili me, zatim, da mi teolozi svuda prave zasjede, odlučio sam da izdavanje odložim dok vidim kako će se stvari razviti...“

Tek po Spinozinoj smrti izašla je Etika, kao i skoro sva njegova djela. Jedina djela koja je izdao sam Spinoza su „Principi Kartezijeve filozofije“ i „Teološko politička rasprava“. Odmah po izlasku Teološko političke rasprave njena prodaja je zabranjena, a mnogobrojne knjige su objavljene koje su je pobijale. U jednoj od takvih Spinozu nazivaju „najbezbožnijim ateistom koji je ikada živio na zemlji“. Međutim, pored ovog javnog zgražavanja, bilo je i onih koji su podržavali filozofa i o njegovoj knjizi govorili kao o „blagu beskrajne vrijednosti koje nikada neće propasti“.

Značajna njegova djela su „Principi Dekartove filozofije" (1663). „Kratka rasprava" (pronađena krajem 19. st.), „Teološko-politička rasprava" (1670; ona je ne samo značajna po jasnoj kritici Staroga Zavjeta, nego se smatra da je Spinoza njome utemeljio novu filozofsku disciplinu — filozofiju religije, a posthumno su izdata njegova djela „Rasprava o poboljšanju razuma", „Politička rasprava" i najglavnije djelo „Etika", u pet dijelova: (1) O bogu; (2) O prirodi i porijeklu misli; (3) O porijeklu i prirodi afekata; (4) O čovjekovoj neslobodi ili o moći afekata; (5) O mogućnosti intelekta i ljudskoj slobodi.


Svojom blagorodnošću, principijelnošću i izoštrenim intelektom, Spinoza je zadivio mnoge savremenike tako da njegov život više nije bio ubog i usamljen. Stekao je dosta prijatelja, među njima i neke veoma uticajne. Činjenica da je 1673. godine dobio poziv da predaje filozofiju na Hajdelberškom univerzitetu dokazuje kako mu je, i pored ekskomunikacije i interdikta, pošlo za rukom da osvoji poštovanje savremenika. Poziv sa univerziteta je bio pun laskavih riječi, a obećavao je „najpotpuniju slobodu u filozofiranju, koju vi, po uvjerenju njegovog visočanstva, nećete upotrijebiti na zlo napadajući priznatu državnu religiju“. Spinozin odgovor je karakterističan:

„Poštovani gospodine,

Da sam ikada imao želju da se primim profesure na kojem fakultetu, ja bih želio da se primim samo toga položaja koji mi je preko vas ponudilo prečasno visočanstvo kneza palatinskog, stoga što knez najmilosnije dopušta slobodu filozofiranja... Samo, ja ne znam u kojim granicama treba da se održava ta sloboda filozofiranja a da se javno ne narušava religija kneževine... Vi vidite, otuda, poštovani gospodine, da me ne koleba nada u veću čast, nego ljubav ka spokojstvu, a za njega mislim da ga ne mogu drukčije očuvati nego tako ako se budem klonio javnog nastavnikovanja“.

III

Godine 1677. Spinozin život bližio se kraju. Imao je tek četrdeset četiri godine i njegovi prijatelji viđeli su da više neće dugo živjeti. Rodio se od jektičavih roditelja, a skromni način života je doprinio da ga tuberkoloza rano sustigne. Sve više je patio od teškoća u disanju, pluća su postajal sve slabija. Pomirio sa sa mišlju na ranu smrt, i bojao se samo za knjigu, koju se nije usuđivao izdati za života. Rukopise je metnuo u jedno sanduče, zatvorio ga i uputio svog stanodavca da ključ i sanduče, čim naiđe samrtni čas, preda Janu Rivercu, amsterdamskom izdavaču.

Jedne neđelje, dvadesetog februara, porodica kod koje je Spinoza stanovao ode u crkvu, pošto ih je filozof uvjerio da nije naročito bolestan. Samo je dr Mejer ostao kod njega. Kad se porodica vratila, našla je filozofa mrtva na rukama njegova prijatelja. Mnogi su ga oplakivali; običan narod ga je volio zbog njegove dobrote isto onako kao što su ga obrazovani cijenili zbog njegove mudrosti.

Na dvijestotu godišnjicu njegove smrti, u Hagu su skupljani prilozi da mu se podigne spomenik. Kažu da se ne pamti da je neki spomenik podizan na tako širokom podnožju ljubavi. Pri otkrivanju spomenika, Ernest Renan završio je svoju besjedu riječima: "Teško onome ko bi u prolazu bacio kakvu uvredu na ovu blagorodnu i mislenu glavu. On bi, kao i sve prostačke duše, bio kažnjen svojim sopstvenim prostaštvom i svojom nesposobnošću da shvati ono što je božansko. Ovaj čovjek, sa svoga granitnog podnožja, pokazivaće svim ljudima put ka sreći koju je on našao; i još u mnoga docnija vremena, obrazovan stranac, prolazeći pored ovog mjesta, reći će u svom srcu: 'Možda se prava slika božja baš ovđe najprije ukazala".

Niče na jednom mjestu kaže da je posljednji hrišćanin umro na krstu. Vil Djurant mu zamjera i kaže da je zaboravio jednog istinskog hrišćanina - Spinozu. Jer, cijeli život ovog filozofa potvrđuje ovu Djurantovu opasku. Njegova blagorodnost, mudrost, skromnost, plemenitost su plijenili svakoga ko ga je poznavao.

IV

TEOLOŠKO-POLITIČKA RASPRAVA

Glavna teza djela jeste u tome što kazuje da je jezik Biblije namjerno metaforičan ili alegoričan, ne samo zato što učestvuje u istočnjačkoj naklonosti ka jezičkoj obojenosti i ukrašavanju i prećeranim diskriptivnim izrazima, nego i zato što su proroci i apostoli, u težnji da svoja učenja rašire buđenjem fantazije, bili primorani da se prilagođavaju narodnom duhu, njegovim osobinama i sposobnostima shvatanja. „Kako je Biblija prvobitno pisana za cijeli jedan narod, a docnije za sav ljudski rod, njena sadržina morala se prilagoditi razumijevanju prostog naroda“...“Biblija ne objašnjava stvari prema njihovim najbližim uzrocima, nego ih samo iznosi redom i stilom koji ima najviše moći da u ljudima, a naročito u obrazovanim ljudima, izazove strah gospodnji... Ona neće da um ubjeđuje, nego da budi i zanima fantaziju i osjećanje“. Otuda veoma mnogo čuda i ponavljanog javljanja božijeg. „Gomila smatra da se moć i proviđenje božije najjasnije pojavljuju onda kad se u prirodi dešava nešto neobično, nešto što se protivi njenim dotadanjim shvatanjima... Ona drži da bog nema posla sve dok priroda pravilno djela; i vice versa, da moć prirode i prirodne snage ne rade sve dotle dok bog posluje. Na taj način ona zamišlja dvije odvojene moći, moć boga i moć prirodnih stvari“. Tu počinje osnovna ideja Spinozine filozofije – da su bog i procesi prirode jedno. Ljudi vole sebi predstavljati da bog za njih prekida prirodni poredak stvari; tako su Jevreji izmislili čudno tumačenje za duljanje dana, da bi druge, a možda i sebe, uvjerili da su oni ljubimci božiji; slične stvari nalaze se u velikom broju u ranoj istoriji svih naroda. Suva i tačna izlaganja ne pokreću dušu. Da je Mojsije izjavio da je to bio samo istočni vjetar što je njegovom narodu pravio put kroz Crveno more, time u duhu gomile koju je vodio izazavao mali utisak. I apostoli su pribjegli čudesnim pričama iz istog razloga iz kojeg su se služili parabolama – to je bilo nužno prilagođavanje javnom duhu. Zbog prirode svoje misije i sopstvenih osjećanja, osnivači religije su usvojili metaforični način izražavanja.

Spinoza veli da, tumačena ovim načelom, Biblija ne sadrži ništa što je razumu suprotno. Međutim, tumačena bukvalno, uzeta od riječi do riječi, ona je puna pogrešaka, protivrječnosti i očevidnih nemogućnosti. Ali dublje filozofsko tumačenje otkriva, iza magle alegorija i poezije, duboke misli velikih mislilaca i vođa, i objašnjava dugo trajanje Biblije i njen neizmjeran uticaj na ljude.

Oba tumačenja Biblije imaju svoje pravo mjesto i svoju ulogu: narod će uvijek tražiti religiju koja je ukrašena bogatstvom slika i oreolom natprirodnog; ako se razori takav oblik vjere, narod se priklanja nekom drugom. Ali filozof zna da su bog i priroda jedno biće koje djela po nužnosti i saglasno sa nepromjenljivim zakonima. On zna da se u Bibliji „bog opisuje kao zakonodavac ili knez, i naziva se pravedan, milostiv, itd. samo prema snazi razumijevanja u narodu i njegovom nepotpunom znanju; da u stvari bog djela...prema nužnosti svoje prirode, i da su njegova rješenja...vječne istine“.

Spinoza ne pravi nikakvu razliku između Staroga i Novoga zavjeta i jevrejsku i hrišćansku religiju posmatra kao jednu, ukoliko čovjek ostavi po strani narodnu mržnju i nesporazume. „Ja sam se često čudio što se ljudi koji se ponose ispovijedanjem hrišćanske religije – naime, ispovijedanjem ljubavi, radosti, mira, umjerenosti i dobrotvornosti prema svima – tako bijesno prepiru među sobom i nepomirljivom mržnjom se odnese jedni prema drugima, tako da bi čovjek prije uzeo mržnju kao najjače obilježje njihove vjere negoli vrline koje oni ispovijedaju“. Ali, čim se otkloni svaka neprirodnost, za jevrejske i hrišćanske filozofe nema nikakvog razloga da se u svom ispovijedanju vjere ne zbliže toliko da mogu zajedno živjeti u miru i zajedničkom radu.

Prvi korak za to bio bi, misli Spinoza, uzajamni sporazum u odnosu na Isusa. Ako bi se otklonile nevjerovatne dogme, Jevreji bi u Isusu brzo prepoznali najvećeg i najplemenitijeg proroka. U jednom pismu govori on „o vječnom sinu božjem, tj o vječnoj mudrosti božjoj, koja se objavila u svima stvarima, naročito u ljudskom umu, a prije svega najjasnije u Isusu Hristu“. Hristos nije bio poslat da uči samo Jevreje, nego cijeli ljudski rod, zato se on „prilagođavao shvatanju naroda...i najčešće učio u parabolama“.

Spinoza je smatrao da je etika Hristova gotovo istovjetna sa samom mudrošću – ko poštuje njega uzdiže se do „duhovne ljubavi prema bogu“. Oslobođena od tereta dogmi koje samo razdvajaju i zavađaju, jedna tako blagorodan ličnost kao što je Isus privukla bi sve ljude, i možda bi svijet, razdiran samoubilačkim ratovima jezika i mača, u znaku njegovog imena naposlijetku dospio do jedinstva vjere i bratstva.


V

RASPRAVA O POBOLJŠANJE RAZUMA


„Raspravu o poboljšanju razuma“ napisao je Spinoza 1661. godine, ali je ona prvi put objavljena tek poslije njegove smrti, 1677. godine. Ovo djelo je Leon Brenšving s punim pravom smatrao logikom Spinozinom.

Pišući „Raspravu o poboljšanju razuma" Spinoza je, prije svega, htio da pokaže na koji je način moguće doći do istinskog dobra u kojem se jedino može uživati „neprekidna i najviša radost". Jer bogatstvo, čast i požuda, koje većina ljudi priželjkuje, smatrajući ih istinskim dobrom, potpuno su „tašti i ništavni" i njima nikako ne smijemo težiti. Porijeklo svih zala moramo tražiti isključivo u „kvalitetu predmeta koji volimo", jer sve nesreće dolaze otuda što želimo i volimo one stvari koje su prolazne i koje mogu propasti. Najviše dobro, po Spinozi, jeste saznati „vječitu beskrajnu stvar" i prema njoj osjetiti ljubav koja „ispunjava dušu čistom radošću" i koja je „oslobođena svake žalosti".
Ali da bi se dostiglo najviše dobro, potrebno je prethodno shvatiti da su dobro i zlo, „posmatrani u svojoj prirodi", nešto relativno, jer se mora uzeti u obzir da ,,sve
što se zbiva, zbiva se po vječitom redu i po određenim zakonima Prirode". Pored toga, čovjek je dužan da usavrši i svoju vlastitu prirodu, pošto će tek onda biti u stanju da sazna tu „vječitu i beskrajnu stvar" i da prema njoj osjeti ljubav koja je istinsko uživanje. Dostići najviše dobro znači isto tako kroz „saznanje jedinstva koje duh ima sa cjelokupnom Prirodom", steći mudrost i potpunu slobodu.

Sasvim je očigledno, dakle, da „Raspravu o poboljšanju razuma" prožimaju dvije tendencije: moralistička i metafizička. Jer, u krajnjoj liniji, ovo djelo usmjereno je kako u smislu traženja unutrašnje ravnoteže, slobode i sreće, tako i u smislu težnje za saznanjem nepromjenljivih i vječitih suština stvari. Ono je već jasno nagovještavalo jednu integralnu koncepciju svijeta, čovjeka i saznanja, kakvu će nešto kasnije Spinoza dati u svojoj „Etici".

Međutim, i Spinoza je, kao i njegov učitelj Dekart, imao pretenzija da istupi kao reformator, i to ne samo ljudskog mišljenja nego i ljudskih navika i običaja. Njegova je želja bila da težnju za dostizanjem najvišeg dobra prihvate svi ljudi, koji bi čak morali da obrazuju takvo društvo koje omogućava što lakše ostvarenje ovoga cilja. A ostvarenje cilja, pored izučavanja prirode, usavršavanja filozofije morala i nauke o vaspitanju đece, a posebno napretka medicine i mehanike, zahtijeva u prvom redu da se ljudski razum izliječi i očisti, te da se na taj način potpuno osposobi za što adekvatnija saznanja.
Usavršiti svoju vlastitu prirodu znači što bolje je upoznati; i to upoznati prije svega snage i moći razuma, kao i razne načine na koji on stiče saznanja o stvarima.

Prvi način saznanja, po Spinozinom shvatanju, jeste čulno iskustvo koje je realno ali sasvim nepouzdano, jer pomoću njega nikada ne možemo otkriti suštinu jedne stvari.. Spinoza ilustruje jednim primjerom šta pod tim podrazumijeva. »Na osnovu čuvenja znam dan svog rođenja, da su izvjesni ljudi bili moji roditelji, i tome slično: stvari u koje nikada nijesam sumnjao.« Ja ne znam na osnovu ličnog iskustva da sam se rodio određenog dana, niti je vjerovatno da sam ikada preduzeo korake da to dokažem. Rečeno mi je da sam se rodio određenog dana, i navikao sam se da taj dan smatram svojim rođendanom. Ne sumnjam da mi je rečena istina; ali tu istinu znam samo ’na osnovu čuvenja’, zahvaljujući svjedočanstvu drugih ljudi“.

Drugo, neodređeno iskustvo, „empirijsko“ znanje u lošem smislu riječi, kao kad ljekar daje ljekove ne na osnovu naučno formulisanih eksperimentalnih istraživanja, nego na osnovu „opšteg utiska“ da su se oni „obično uzimali“. To je opažanje ili saznanje koje imamo iz nejasnog ili konfuznog iskustva. »Na osnovu nejasnog iskustva znam da ću umrijeti; a to tvrdim zato što sam vidio da su drugi meni nalik umrli, iako nijesu svi podjednako dugo živjeli niti umrli od iste bolesti. Isto tako, iz nejasnog iskustva znam da je ulje pogodno za raspirivanje plamena, a voda pogodna za njegovo gašenje. Takođe znam da je pas životinja koja laje, a čovjek racionalna životinja; i tako znam gotovo sve stvari koje su potrebne za život.« Čovjek koji je došao samo do ova dva stupnja neadekvatnog saznanja, nužno ostaje, po Spinozinom uvjerenju, rob mašte i strasti a samim tim nekorisnih kolebanja, sumnji i mnogobrojnih zabluda


Treći način saznanja jeste razumsko saznanje kod kojega se „suština jedne stvari zaključuje iz druge stvari", ili se ,,iz neke posledice zaključuje uzrok", ili se pak ,,za-ključak izvodi iz nečeg opšteg, koje je uvijek praćeno nekim svojstvom". Na ovom stupnju čovjek već prelazi uske granice svoje individualnosti da bi se sav okrenuo prirodi i kroz poimanje uzročne povezanosti shvatio njene vječite zakone i univerzalni poredak stvari. Ali ni razumsko saznanje, po Spinozi, nije u potpunom smislu adekvatno, jer se pomoću njega ne mogu dostići ni najviše dobro niti savršenstvo, bez obzira što ono pruža izvjesnu ideju stvari i što je kao takvo prihvaćeno u nauci.

Ova vrsta saznanja prevazilazi oba druga, ali je ipak dovoljno nepouzdana i može je obarati neposredno iskustvo; tako je fizika u posljednjih sto godina dospjela do „hipoteze o eteru“ koja danas kod elite fizičara više nije u milosti.

Četvrta vrsta opažanja je ona prema kojoj se »neka stvar opaža samom njenom suštinom ili saznanjem njenog najbližeg uzroka«. Recimo, ako na osnovu činjenice da nešto znam, znam šta znači znati nešto, to jest, ako u konkretnom činu saznanja jasno opažam suštinu saznanja, onda sam ja na četvrtom stupnju opažanja. Isto tako, ako znam suštinu duha, tako da jasno vidim da je duh suštinski sjedinjen s tijelom, ja sam na višem nivou opažanja nego ako na osnovu svojih osjeta, a s obzirom na vlastito tijelo, zaključim da postoji nekakav duh u meni i da je on na ovaj ili onaj način sjedinjen s ovim tijelom, mada ne shvatam modus tog jedinstva. Ovaj četvrti nivo saznanja postiže se i u matematici. »Ali samo mali broj stvari sam uspeo do sada da saznam tim saznanjem.«6

Tek ovaj četvrti način saznanja, kod kojega se jedna „stvar poima samom njenom suštinom ili saznanjem njenog najbližeg uzroka", predstavlja u potpunosti adekvatno saznanje. Dok na trećem stupnju saznanja pojedinac ne zna da zna, niti kako zna, na četvrtom stupnju on zna da zna i to sa istom takvom sigurnošću sa kojom zna da su dva i tri pet ili da su dvije linije, paralelne sa trećom, međusobno takođe paralelne. Za razliku od ostalih načina saznanja, jedino četvrti način „obuhvata adekvatnu suštinu stvari i bez opasnosti je od zabluda", jer se pomoću njega stvari shvataju intuitivno, tj. na sasvim neposredan način. Intuicija, dakle, omogućava posjedovanje suštine u njenom totalitetu, koju čovjek sada posmatra ,,u nekom osvrtu prema vječnosti", te na taj način postaje svjestan svoga pripadanja toj vječnosti, a samim tim i potpuno slobodan. Bez intuitivnog saznanja nemoguće je, po Spinozinom mišljenju, dostići najviše dobro kao osnovni cilj kojem bi svi ljudi trebalo da teže.

Najbolji način saznanja jeste, dakle, intuitivno saznanje na koje se u potpunosti smijemo osloniti prilikom istraživanja istine. Prema tome, metoda, po Spinozinom shvatanju, ne može biti ništa drugo nego put kojim razum pomoću intuitivnog saznanja saznaje suštine i uzroke stvari. A da se pronađe metoda, ističe Spinoza, nije potrebna nikakva druga metoda, jer bi taj proces tekao u beskonačnost. Nužno je jedino da razum „svojom urođenom snagom stvara sebi razumska oruđa, pomoću kojih stiče nove snage za druga razumska djela" i da tako sve dalje i dalje napreduje, ,,dok ne stigne do vrhunca mudrosti". Iz ovoga je jasno da se metoda ne može učiti i naučiti, jer je ona već data sa samim moćima razuma i potrebno je samo primijeniti je, tako da je praksa metode ustvari sama metoda.

U svojoj teoriji saznanja Spinoza proklamuje strogi paralelizam između mišljenja i bića. To znači da svakoj stvari, koja u prirodi postoji, nužno odgovara jedna određena ideja u ljudskom mišljenju, koja je suština te stvari. Prema tome, može se govoriti o potpunom slaganju između mišljenja i bića, ili tačnije, o njihovom jedinstvu. Ali uprkos ovom jedinstvu, ljudska misao je, po Spinozinom shvatanju, autonomna i, što je još važnije, potpuno dovoljna sama sebi. Ona nije u stanju da izađe iz sebe, a ova joj čak nije ni potrebna, pošto između nje i spoljašnjeg svijeta nema direktnog kontakta. Iz toga je sasvim očigledno da ni metoda ne može biti nešto stvoreno spolja i nametnuto ljudskom mišljenju; njena pravila treba isključivo iz prirode samoga razuma izvoditi.

U Etici, međutim, Spinoza daje tri, a ne četiri nivoa saznanja. »Opažaj na osnovu čuvenja« se ne spominje kao posebna vrsta saznanja, pa se drugi nivo opažanja iz Rasprave pojavljuje u Etici kao »saznanje prve vrste« (cognitio primi generis), mnjenje (opinio) ili mašta (imaginatio). Uobičajeno je u ovoj stvari pratiti Etiku i govoriti o Spinozina tri stupnja ili nivoa saznanja.


VI

ODLOMAK IZ RASPRAVE O POBOLJŠANJU RAZUMA

Pošto me je iskustvo naučilo da je sve ono što se u svakodnevnom životu često sreće tašto i ništavno, i kada sam video da sve ono čega sam se plašio i što me je plašilo ima u sebi samo onoliko dobra ili zla koliko pokreće dušu, odlučio sam, najzad, da ispitam da li ima kakvog istinskog dobra, ali i u kome bi se moglo učestvovati, i koje bi samo, odbacujući sve ostalo, obuzelo dušu; zatim, da li postoji nešto, u čemu, kada ga otkrijem i dostignem, mogu večito uživati neprekidnu i najvišu radost. Kažem, odlučio sam najzad, jer na prvi pogled izgledalo je nepromišljeno radi neizvesne stvari hteti izgubiti izvesnu. Video sam, naime, udobnosti, koje se stiču putem časti i bogatstva i uvideo da se moram uzdržati da za njima težim, ako već ozbiljno želim da se odam nekoj drugoj, novoj stvari. I da je slučajno najviša sreća bila u njima, video sam da je se moram odreći; a ako u njima ona nije, pa ako se tim stvarima samo odam, i onda bih čak ostao bez najviše sreće.

Razmatrao sam, dakle, da li bi, možda, bilo moguće doći do jednog novog načina života, ili bar do njegove izvesnosti, a da se ne izmeni red i uobičajeni način moga života, što sam uzalud često pokušavao. Ono, naime, što se u životu najviše sreće, i što ljudi, kako se to može razabrati iz njihovih dela, smatraju najvišim dobrom, svodi se na ove tri stvari: bogatst.vo, čast. i požudu. Te tri stvari toliko razbijaju duh da on na neko drugo dobro rmalo može mialiti. Jer što se tiče požude, ona tako obuzima dušu da se u njoj, kao u nekom dobru, smiruje, čime je u najvećoj meri sprečena da misli na nešto drugo; a posle uživanja u njoj sledi najveća žalost, koja, ako i ne uništava duh, ipak ga remeti i onesposobljava.

Težnja za čašću i bogatstvom ne razbija duh ništa manje, naročito ako se traže radi njih samih, jer se tada pretpostavlja da su oni najviše dobro. Častoljublje još više razbija duh, jer se često pretpostavlja da je ono dobro po sebi, i krajnji cilj prema kome se sve upravlja. Zatim, u njima nema kajanja kao u požudi, već što više i jedno i drugo posedujemo, više im se radujemo, i, prema tome, sve nas više i više podstiče da ih oboje uvećavamo; ali ako nas ponekad prevari nada, tada nastaje najveća žalost.

Častoljublje, najzad, predstavlja najveću prepreku, zbog toga što je, da bi se zadovoljilo, nužno podesiti život prema shvatanjima ljudi; i to, izbegavajući ono što ljudi obično izbegavaju i tražeći ono što oni obično traže.

Pošto sam, dakle, video da sve to predstavlja smetnju da bih se odao nekom novom načinu života, čak da mu je toliko suprotno da se nužno moram uzdržati ili od jednog ili od drugog, bio sam prinuđen da ispitam šta je za mene korisnije; jer, kako rekoh, izgledalo je kao da hoću da izgubim izvesno dobro radi neizvesnog. Ali kada sam se više udubio u tu stvar, pronašao sam, prvo, da ću, ako prihvatim novi način života, sve ovo napuštajući, izgubiti jedno po svojoj prirodi neizvesno dobro, kao što se iz već rečenog jasno može uočiti, radi drugog neizvesnog, ali ne takvog po svojoj prirodi (jer ja sam tražio stalno dobro), već samo u smislu njegovog dostignuća. Ali neprestanim razmišljanjem došao sam do ubeđenja da sam sada, samo da sam mogao dublje prozreti, gubio izvesno zlo radi izvesna dobra. Video sam, naime, da se nalazim u najvećoj opasnosti, i da sam primoran da svim silama potražim leka, upravo kao bolesnik od neizlečive bolesti, koji predviđa sigurnu smrt, ako ne upotrebi lek, koji on svim silama mora tražiti, pa čak ako je i neizvestan, jer u njemu leži sva njegova nada. Sve te stvari, dakle, za kojima ide svetina, ne samo što no pružaju nikakvo sredstvo za održanje našeg bića nego ga čak i sprečavaju, i često su uzrok propasti onih koji ih poseduju (ako se to sme tako nazvati, a uvek su uzrok propasti onih koji su njima obuzeti. Jer postoje mnogobrojni primeri ljudi, koji su, radi svog bogatstva, trpeli progonstvo do smrti, pa.i takvih koji su se, da bi stekli blago, izlagali tolikim opasnostima, dok, najzad, životom nisu platili kaznu za svoju ludost. Nisu manje retki primeri onih koji su, da bi stekli, ili odbranili čast najbednije prošli. Bezbrojni su, najzad. primeri onih, koji su, zbog prekomerne požude, ubrzali sebi smrt. Izgledalo je, dalje, da je poreklo ovih zala u tome što se sva sreća, ili nesreća, nalazi u jednom jedinom, to jest u kvalitetu objekta koji volimo. Jer radi onoga što se ne voli, nikada neće nastati svađa, neće biti žalosti ako propadne, zavisti ako ga neko drugi poseduje, ni straha ni mržnje, i, jednom reči, nikakvog uzbuđenja duše; jer sve se ovo događa zbog ljubavi prema takvim stvarima koje mogu propasti, a kakve su sve one o kojima smo upravo govorilt. Međutim, ljubav prema večitoj i beskrajnoi stvari ispunjava dušu čistomradošću i oslobođena je svake žalosti; nju treba iznad svega želeti, I njoj svim silama težiti. Ne upotrebih ja bez razloga ove reči: samo da sam mogao dublje prozreti. Jer iako sam duhom jasno to uvideo, ipak se nisam mogao odreći svake lakomosti, požude i slave.

Video sam jedno: da se duh, dok se bavio tim mislima, udaljavao od onih stvari, i ozbiljno razmišljao o novom načinu života, što mi je bilo velika uteha. Jer video sam da ta zla nisu takva, da neće ustuknuti pred lekom. Pa iako su u početku ovi trenuci (intervallum) bili retki i vrlo kratko vreme trajali, ipak, pošto sam istinsko dobro sve više i više upoznavao, trenuci su bili češći i duži. Naročito pošto sam uvideo da su gramzivost za novcem, ili požuda, i slava dotle štetni, dok se traže radi njih samih, a ne kao sredstva za nešto drugo; jer ako se traže samo kao sredstva, zadržaće se mera, i malo će štetiti, već, naprotiv, mnogo će doprineti cilju radi koga se i traže.

Ovde ću ukratko reći šta podrazumevam pod istinskim dobrom i, istovremeno, šta je najviše dobro. A da bi se to pravilno shvatilo, treba primetiti da se i dobro i zlo nazivaju samo relativno, tako da se jedna te ista stvar, različito posmatrana, može nazvati dobrom i zlom, isto kao i savršenom i nesavršenom. Jer ništa se ne može, posmatrano u svojoj prirodi, nazvati savršenim ili nesavršenim; naročito kada znamo da sve što se zbiva, zbiva se po večitom redu i po određenim zakonima Prirode. A pošto ljudska ograničenost ne može svojom misli taj red shvatiti, dok, međutim, čovek može zamisliti neku drugu ljudsku prirodu mnogo jaču od njegove i, istovremeno, pošto ne vidi prepreke da takvu jednu prirodu dostigne, samo ga to podstiče da traži sredstva, koja će ga dovesti do takvog savršenstva. I sve ono što može poslužiti kao sredstvo da se postigne taj cilj naziva se istinskim dobrom; a najviše dobro jeste postići da se, ako je to moguće, takva priroda uživa zajedno sa drugim individuama.Kakva je pak ta priroda, pokazaćemo na odgovarajućem mestu, naime, da je.to saznanje jedinstva koje duh ima sa celokupnom Prirodom. To je, dakle, cilj kome težim, takvu, znači, prirodu dostići, i pokušati da je mnogi sa mnom dostignu, to znači, radi svoje vlastite sreće, moram se potruditi da i mnogi drugi shvate isto što i ja, da njihov razum i želje potpuno odgovaraju mome razumu i želji. A da bi se to dogodilo, nužno je toliko od Prirode saznati koliko je dovoljno da se takva jedna priroda dostigne; zatim, obrazovati takvo društvo kakvo je poželjno da što više ljudi što lakše i što sigurnije nju dostignu. Dalje, treba se potruditi oko Filozofije Morala, kao i oko učenja o Vaspitanju dece; i pošto Zdravlje predstavlja značajan uslov da bi se taj cilj ostvario, treba urediti čitavu Medicinu; a pošto se ono što je teško čini jednostavnim uz veliku veštinu, i pošto njom možemo u životu dobiti mnogo vremena i udobnosti, ni na koji način ne treba prezirati Mehaniku. Ali pre svega treba izmisliti način na koji će se lečiti razum i na koji će se on, koliko je to u početku moguće, očistiti, da bi stvari srećno, bez zabluda, i što bolje saznavao. Iz ovoga svako već može videti da ja hoću sve nauke da usmerim ka jednom cilju i svrsi, naime, da se najviše ljudsko savršenstvo, o kome smo govorili, dostigne. I tako sve ono u naukama što nas ne približava našem cilju (i svrsi) biće potrebno kao nekorisno odbaciti, to, jednom reči, znači, sva naša delanja i misli moramo upraviti tome cilju. Ali kako je, dok se staramo da ga dostignemo da bismo razum izveli na pravi put, nužno živeti, moramo, pre svega, postaviti neka pravila za život, kao dobra, a to su ova:

1.Govoriti prema moći shvatanja svetine i činiti sve ono što nas ne ometa da stignemo do našega cilja, jer znatnu korist od toga možemo steći ako, koliko je moguće,
popustimo njenom načinu shvatanja; pored toga, time će se postići da ljudi prijateljski slušaju istinu.
2. Uživati čulna zadovoljstva samo toliko koliko je dovoljno da bi se sačuvalo zdravlje.
3. Najzad, sticati toliko novca, ili kakvih drugih stvari, koliko je dovoljno za održanje života i zdravlja, kao i za podražavanje društvenim običajima, ukoliko se oni ne suprotstavljaju našem cilju.

Posle ovih stavova, pristupiću prvom, što se pre svega mora učiniti, naime, poboljšanju razuma, i njegovom osposobljavanju da stvari saznaje na takav način kakav je neophodan da bismo postigli naš cilj. A da bi se to ostvarilo, red koga se prirodno pridržavamo zahteva da ovde ukratko ponovim sve načine saznanja koje sam dosad imao, kako bi se nešto kao nesumnjivo tvrdilo, ili odricalo, kao i da od svih tih načina izaberem najbolji, te da time istovremeno počnem upoznavati svoje snage i prirodu koju želim da usavršim.
Ako pažljivo posmatram, mogu se svi ti načini saznanja svesti na četiri najvažnija.

1.Postoji Saznanje (Perceptio) koje stičemo putem čula sluha, ili kakvog znaka koji se proizvoljno označava.

2. Postoji Saznanje koje stičemo iz neodređenog iskustva, to znači, iz iskustva koje se ne određuje razumom; ili tako se naziva zato što se slučajno sreće, i što nemamo ni jednog drugog iskustva koje mu se suprotstavija, te stoga ono za nas ostaje kao neoborivo.

3. Postoji Saznanje kod koga se suština jedne stvari zaključuje iz druge stvari, ali ne adekvatno. To se događa kada se ili iz neke posledice zaključuje uzrok, ili kada se zaključak izvodi iz nečeg opšteg, koje je uvek praćeno nekim svojstvom.

4. Najzad, postoji Saznanje kod koga se stvar poima samom njenom suštinom, ili saznanjem njenog najbližeg uzroka...


VII

ETIKA

U ovom spisu koristi se geometrijski metod izlaganja, koji započinje s definicijama (u kojima se izlažu osnovni pojmovi: uzrok, konačnost, supstancija, atributi, modusi, beskonačnost). Iza definicija slijede aksiomi, koji sadrže intuitivne, očevidne ideje kojima ne treba dokaz. Poslije toga idu postavke, koje se izvode iz definicija i aksioma, a onda i primjedbe.

Premda je izlaganje osnovnih ideja Spinozinog filozofskog sistema dosta jednostavno, tumačenje njihovog smisla, tj. utvrđivanje stvarnog Spinozinog stanovišta bijaše izvorom velikih teškoća za kasnije filozofe, a pogotovo za istoričare filozofije (kako zbog nepodesnosti geometrijske metode koju Spinoza koristi, tako i, zapravo, prije svega, zbog razumijevanja same stvari filozofije u njezinom spekulativnom naboju). Osnovna Spinozina intencija sastoji se u tome da se sa polazišta Dekartove filozofije prevlada njezin dualistički karakter, kako u pogledu dualizma duhovne i materijalne supstancije, tako i u pogledu razdvojenosti filozofskog od teološkog stanovišta. Nerazdvojna cjelina filozofskog predmeta, koja po Spinozi obuhvata boga, prirodu, svijet i čovjeka, zahtijeva da se kao jedini stvarni predmet filozofije pojavi pojam supstancije. Apsolutna suština jeste jedna supstancija, koju on naziva „bog ili priroda" (Deus sive natura), a njezini su atributi mišljenje i protežnost (prostor, priroda). Time Spinoza jednim potezom prevladava Dekartov dualizam mišljenja i protežnosti, svodeći ih (doduše kao različite, ali i kao jedinstvene) na jednu apsolutnu suštinu. Time je supstancija (bitak) određena kao jedinstvo suprotnosti. Supstancija je svoj uzrok, jer joj za vlastito postojanje ništa drugo nije potrebno. Njezini atributi, kao karakteri njezine biti, u jedinstvu s njom čine stvaralačku prirodu (natura naturans), dok njezini modusi, kao konačna stanja supstancije jesu stvorena priroda (natura naturata). Supstancija ima beskonačno mnogo atributa, ali su ljudskom mišljenju pristupačna samo dva: mišljenje i protežnost. Atributi sadrže, takođe, beskonačan broj modusa.Oni su neposredna bit supstancije, dok su modusi konačne, ograničene stvari i pojave.U supstanciji i atributima bit i egzistencija se poklapaju, dok bit modusa nije u njima, jer je određena drugim modusima i tako u beskonačnost. Takvo određenje supstancije kao causa sui implicira razumijevanje onoga što jeste kao jedinstvenog i cjelovitog, čemu nije potreban nikakav spoljašnji uzrok niti pokretač, jer je priroda u sebi samoj božanska, autonomna i samodovoljna. Sve što jeste u prirodi nalazi se u obuhvatu njezine slobodne nužnosti. Supstancija je u samoj sebi slobodna, vječna, bez početka, sredine i kraja, nestvorena je i božanska. Sve pojave u prirodi, kao modusi supstancije, nalaze se u kauzalnom odnosu (jer su određene spoljašnjim uzrocima): niti je moguć uzrok bez posljedice, niti posljedica bez uzroka. Svaka je konačna stvar ograničena, dok je bog neograničen, stvoren samim sobom kao vječni bitak (ens absolute indeterminatum). Konačne stvari ne postoje nužnošću vlastite prirode, pa svaka na sebi, u vlastitom određenju ima negaciju (vlastitu konačnost). To shvatanje Spinoza izražava poznatim stavom „Omnes determinatio negatio estt!'' (Svako određenje je negacija). To se ne odnosi na boga kao totalitet prirodnog bitka, jer on postoji po snazi vlastite nužnosti, tako da je on slobodan od svega (pa i od svakoga određenja, tj. negacije). Bog djeluje slobodno, jer djeluje po vlastitoj nužnosti, stvara snagom vlastitih određenja i zakona, sam je sobom određen za djelovanje. Konačne stvari naprotiv, bivaju izložene apsolutnom determinizmu, jer priroda ili bog djeluje u njima vlastitim zakonima.

Hegel s pravom ističe da je određenje Spinozine supstancije — istinski početak svakog filozofiranja. Ono s čim filozofija započinje kod Spinoze, baš kao i kod Elejaca (ili kasnije kod Šelinga), jeste prodiranje mišljenja kao negativnog (Omnes determinatio negatio est!) kroz sve što je posebno, konačno i ograničeno — do onoga što je opšte i što može biti shvaćeno samo kao Jedno (apsolutna apstrakcija i negacija koja odstranjuje cjelinu bića da bi u ontologijskoj diferenciji stiglo do logičkog stava o čistom bitku ili supstanciji ili bogu). To je onaj prvi nužni luk mišljenja, koji se mora proći u svakoj filozofiji, da bi uopšte bila filozofija: apsolutna redukcija svega što jeste i svih ljudskih načina razumijevanja toga što jeste na jednu jedinu ideju o Jednom. U tom smislu elejsko on i Spinozina supstancija na isti način i u istom smislu predstavljaju prvi logički stav o biti onoga što jeste (baš kao što to predstavljaju i Šelingov stav o apsolutu i Hegelov stav o čistom bitku). Međutim, razlika Spinoze i elejaca sastoji se u tome što Spinoza preferira hrišćanski pojam duha kao konkretne individualnosti. Doduše, Spinoza niije razvio supstanciju kao konkretnu u sebi (kao njezino imanentno samorazvijanje u razlike i suprotnosti), nego tu konkretnost mora da mu preuzme refleksivno mišljenje, tj. njegova sama filozofija. Početno određena supstancija ostaje neprobojna, dakle, jedan apsolutni apstrakuum mišljenja, a samo filozofsko mišljenje mora u sebi da se dovija kako će izvesti njezino samorazvijanje. I izvodi ga u sebi samom kroz suprotnosti refleksivnog mišljenja. Drugim riječima, premda je Spinoza u prednosti u odnosu na stare filozofe (koji su se itekalko trudili da pokažu životnost i gibljivost prvog filozofskog stava o bitku), jer preferira hrišćanski duhovni princip, kao princip životne djelotvornosti i subjektivnosti boga, za njega nesavladivu teškoću predstavlja nastojanje da se supstancija pokaže i kao subjekt. To znači, da se vječna, nepokretna supstancija pokaže u svojoj djelotvornosti kojim proizvodi sve (mnoštvo, pojavnost, kretanje, promjenu, ono konačno itd.) ili drugim riječima, da se supstancija pokaže i kao duh!

Istina, supstancija jeste trajna osnova duha, ali ako se ona zamisli kao prosta osnova, onda se u filozofskom mišljenju uopšte ne može pokazati njezin subjektivni razvitak. Ona kod Spinoze ostaje čvrsto apstraktno jedinstvo, a ne kao jedinstvo koje stalno samo sebe proizvodi u vlastitoj subjektivnoj, duhovnoj djelotvornosti. Time bog nije shvaćen kao duh (u dubini njegovog hrišćanskog trojednog određenja kao: supstancijalnost = otac, tok upojedijavanja — sin i vraćanje upojedinjenog kao životnog u jedinstvo sa supstancijalnim — sveti duh). Za Spinozu je bog kruta, okamenjena supstancija ili jedan ,,ponor uništavanja" (Hegel). Prijelaz iz zatvorene supstancije u svijet konačnosti i pojavnosti Spinoza ne izvodi nužnošću filozofskog pojma, nego uzima iz subjektivnih predstava čovjeka. Drugim riječima, drugi luk što ga filozofija nužno mora načiniti, kada je prvim lukom dospjela do prvog i logičkog stava o supstanciji, Jednom, jeste luk u kojemu se kroz misaonu rekonstrukciju totaliteta mora oet oživjeti sve ono što bijaše uništeno i negirano u prvom luku filozofskog kretanja. Mora se s misaonom nužnošću provesti drugačije razumijevanje svijeta bića iz ontologijski uspostavljene ideje bitka, Jednog. Taj drugi luk je istinski ,;kamen kušnje" za svaku filozofiju, jer od nje zahtijeva potpuno preuređenje cjeline ljodskog gledanja na sve što jeste (ili dokučivanje umnosti = zakonomjernosti svega. što jeste u svim njegovim bitnim manifestacijama). Tu nužnost Spinoza ne pokazuje, nego ono posebno (taj rekonstruirani svijet) prikazuje samo kao proste modifikacije supstancije (što se osobito iskazuje u definicijama njegovih temeljnih pojmova).

Doduše, određenje odnosa između supstancije, atributa i modusa kod Spinoze pokazuje kretanje iz onoga opštega, preko posebnoga do pojedinačnoga, kretanje u nužnosti njegova tri momenta. Međutim, za njega ovo pojedinačno nije suštinsko, nije momenat suštine koji se vraća u suštinu, nije momenat samosvijesti koji se vraća u supstancijalnost svega. Takvo shvatanje odmah pogađa pojam čovjeka i čovjekovog svijeta u Spinozinoj filozofiji, jer čovjek je shvaćen samo kao konačno biće; njegova esencija jeste „modifikacija božjih atributa", ali ipak predstavljena kao neka rđava pojedinačnost koja se udaljava od onoga opštega, od supstancije. Osim toga, udaljavanja kao uposebljivanja, nužno se mora pokazati u mišljenju i vraćanje toga pojedinačnog (duhovnog, samosvjesnog) u to opšte, u supstanciju, tj. bivstvovanje toga samosvjesnog kod sebe samoga, što mu daje karakter toga opštega (supstancijalnog). Međutim, do toga vraćanja Spinoza nije dospio, jer mu određenost krutoće supstancije nije dopuštala da je predstavi i kao beskonaćnost forme (tj. kao ljudski subjektivni, samosvijesni, djelatno-životni proces kao bitni momenat ili čak središte opšte supstancijalnosti svega).

VIII

U svoje se vrijeme vodila živa polemilka oko Spinozinog pojma boga. Po jednom shvatanju, Spinoza je zapravo ateista, ako se pod ateizmom razumije takva identifikacija boga i prirode u kojoj bog zapravo iščezava u prirodi. U takvoj se interpretaciji previđa ono bitno: spinozizam nije ni ideja preobraćanja prirode u boga, niti boga u prirodu. Njegov je pojam boga upravo — jedinstvo suprotnosti mišljenja i prirode (protežnosti). Mnogo više smisla stoga ima ono tumačenje kojega daje Hegel da je spinozizam — akosmizam. Nasuprot onima koji su Spinozu optuživali za ateizam, Hegel kaže: kod Spinoze ima suviše boga!

Šta taj stav kazuje? Spinoza stoji na stanovištu identiteta mišljenja i bitka: red stvari isti je kao red ideja. Misaoni i stvarni svijet jesu jedno u različitim formama. Misaonost je apsolutna supstancija, baš kao što je to i prostornost: to su dva totaliteta ujedinjena u jednom božanskom totalitetu. Njihovo jedinstvo, kao jedinstvo suprotnosti, jeste bog. U bogu se, dakle, utapaju i subjektivnost i prirodnost, pa u tom smislu postoji samo bog, a to je stanovište akosmizma. U bogu su utopljena sva određenja, jer on je i slobodan i nužan; njegova esencija i egzistencija su isto, pa utoliko on nema nikakvih ciljeva, niti svrha. On ne djela prema nekim krajnjim svrhama. Taj je Spinozin zaključak sasvim u duhu antiteleološke orijentacije njegovog vremena. Naime, on radikalizira Dekartovu postavku spoznajno-teorijskog karaktera geometrijskog reda u razumijevanju realiteta prirode, ali kod njega ta postavka postaje ontološka: struktura prirode jeste geometrijska, dakle, izražava samu unutrašnju strukturu i zakonitost racionalno konstituirane stvarnosti, u kojoj onda više nema mjesta za svrhovito (teleološko) razumijevanje prirode i njezine djelatnosti.

Spinozina etička koncepcija, premda mu se glavno djelo zove „Etika", nikako nije usmjerena na konstituiranje etike kao posebne filozofske discipline. U njegovom sistemu akosmizma zapravo nije moguće govoriti o bilo kakvoj etičko-moralnoj sferi života. Naime, konačni, ljudski duh kao prosti modus vlastitu moralnost može nalaziti samo u spoznajnoj usmjerenosti prema bogu, jer moralnost jeste samo jasna spoznaja boga, kao što je i sloboda samo spoznata dužnost (i neprekidna ljubav prema bogu). Ta spoznaja nije bilo kakva, nego se sastoji u tome da se o svemu misli “pod vidom vječnosti”, u potpunoj misaonoj i djelatnoj usredsređenosti čovjeka na boga, u permanentnoj vraćenosti konačnog duha bogu. Kada bi takav moral uopšte bio moguć, kako nam to sugeriše Spinoza, svakako bi to bio jedan uzvišeni, najuzvišeniji moral (jedan samooslobađajući „orlovski" pogled čovjeka na ništavilo svih posebnih stvari i vlastitih stanja), dakle, nešto potpuno nemoguće. Jer, naime, uzvišenost čovjekove moralne slobodnosti moguća je samo u upletenosti čovjeka u svijet vlastitih konačnih svrha (pri čemu mu držanje pri beskonačnoj svrsi omogućava da naprosto ne potone u toj efemernosti konačnoga).


Izvor:

F. Koplston: Istorija filozofije – od Dekarta do Lajbnica
V. Durant: Um caruje
R. Šajković: Spinozino učenje o metodi
M. Perović: Istorija filozofije
B. Spinoza: Etika; Teološko-politička rasprava; Rasprava o poboljšanju razuma